BLOG

DVA SVETA KOJA VEČITO RATUJU

Ne događa se retko da čujem kako je negde u mom okruženju rođena devojčica kojoj se tata nije obradovao jer je želeo sina. Vrlo retko se, međutim, majka razočara u času kada joj posle teških muka saopšte: “devojčica”!

Piše: Jelena Tinska

Priznajem, želela sam baš devojčicu. I prvi, a naročito drugi put. Ja imam dve devojčice, dve devojke – devojčice. Ja sam njihova mama – devojčica. Ne zato što umišljam, već zato što mislim da je to uspeh.Uspeh je sačuvati devojčicu u sebi. Uostalom vreme toliko brzo prolazi da je lakše sačuvati je nego uložiti napor u to da je izgubimo.

Međutim, to ne zavisi samo od nas. Na ovom našem meridijanu prepunom đubreta sve je samo po sebi suprotnost onome što Bog zapoveda. Sve je kontraindikovano. “Neprijatelj” je svud oko nas. I magla. “Magla, svud je magla oko nas”. Postoje delovi naše zemlje ponosne u kojima otac, kad ga upitaju koliko ima dece, odgovara: “Troje dece i sina”. Osim toga, prezivamo se po ocu. Udajemo se, odnosno, dajemo se. Nekad su nas davali, da ne kažem prodavali. Kao kozu, kao kravu, kao nameštaj. Ali kuhinjski, kredenac. Za stilski su davali bogatstvo.

E, o tome hoću da govorim. O stilu. O stilskom nameštaju koji ima neprocenjivu vrednost, za one koji ne shvataju da će nas svaka stvar nadživeti i da mi nismo “stvar”.

Mi radjamo njih. Od njih. I od nas. Oni, to smo mi. Mi ne možemo jedni bez drugih. Mi smo podjednako važni za zivot.

Život je poklon. Dar od Boga. Poklonu se zubi ne gledaju. Poklon se čuva, poklonu se raduje. Poklon se nikada me poklanja nekom drugom. Treba ga ceniti. On je namenjen baš nama i mi smo samim tim odgovorni za njega. On je u našim rukama. Mi moramo dokazati da smo ga zaslužili.

Ali u našoj sredini u većini slučajeva više se raduje sinu. Već na samom početku života nama se često baš i ne obraduju. A muški život počinje sa vatrometom. Sa druge strane, život žene potpuno se različito razvija u zavisnosti od toga da li podiže ćerku ili sina. Jedno su majke ženske dece, a drugo majke muškaraca. Tašte i svekrve.

Roze i plavo. Lutke i pištolji. Princeze i vojnici. Ogledala i mačevi. Balet i rat.

A zasto tako? Ko je to propisao? I zašto uopšte imamo decu, ako toliko volimo sebe? Drugim rečima, kako se uopšte usuđujemo i na osnovu čega smo toliko sigurni u to da smo do te mere fantastični da smatramo da naša deca MORAJU da slede naš primer i idu našim stopama, pa ih hrabro formiramo prema svom idealu?

Ali, tako je to. Manje ili više, sve se svodi na činjenicu da smo podeljeni na dva sveta. Svet muški i svet ženski. Dva sveta koja večito ratuju, a ne mogu jedan bez drugog. Dve suprotnosti koje se privlače. I zato pođimo od toga da se razlikujemo i da je dobro što je tako. I osim toga što nam je drastična razlika skrivena u gaćama, i sve ostalo nam je potpuno drugačije: visina, muskulatura, glas, mozak pre svega, pristup stvarima, hemijski sastav. I što pre to shvatimo, sto više o tome naučumo, život će nam biti lakši! Uostalom, pre nego što počnem da vam otkrivam razne ženske tajne, hoću da ukažem na jednu nepobitnu činjenicu nad kojom se treba zamisliti. Dakle, žene zameraju muškarcima mnoge svari u svakodnevnom životu, a ja cu sada postaviti jedno prosto pitanje.Ko vaspitava muškarca?

Na prosto pitanje prost odgovor.

MAJKA!

Molim? Eto drage moje, osnovni krivac za sve muško – ženske probleme je Eva. Koja je glavna u zivotu jednog dečaka, koja ga razmazi, koja ga pokvari, koja mu prida važnost, koja zbog sina zanemari muža, koja mu sve dozvoljava. Koja ga ljubi, koja ga kupa, koja ga hrani, koja ga mazi, koja mu dopušta SVE, ama bas sve. Kojoj je ON na prvom mestu i na svim ostalim mestima. Koja ga hoće samo za sebe i koja ga posle ne da DRUGOJ. Auuuuu.

I normalno da posle njemu nijedna druga ne može da bude kao majka.

Ne samo da se žene i muškarci razlikuju, već postoje dve dijametralno suprotne grupe žena, grubo podeljene na majke dečaka i majke devojčica.

Majka devojčice

U startu, na samom rođenju devojčice, često je u strahu da nije ispunila očekivanja. Zatim, uglavnom izostaju vatromet i odlikovanja, pucanje iz pištolja itd. Ponekad biva sasvim odbačena sa svojim čedom koje će tata tek kasnije možda zavoleti, a naravno postoji mogučnost i da će devojče jednog dana, kad tata iz ko zna kog pokušaja da dobije i sina (i kad od iscrpljene mame ne ostane više nista), postati i “tatina mezimica”. Sve u svemu, majka devojčice ne može čestito ni da udahne vazduh posle porođajnih muka, dojenja i ne spavanja, a već je na sledećem zadatku – ponovo u drugom stanju.

Devojčica-beba je samo njena briga, ali ona nikada ne zanemaruje muža. Ona sve uspeva, sve stiže, ona je požrtvovana i stalno se trudi da dokaze da vredi “iako je rodila devojčicu”. Avaj! Naravno, ona je neispavana, pomalo zapuštena, povlači se u sebe i negde u potsvesti zamera svojoj bebi što je “zbog nje” u takvoj situaciji. Ono što je neobično je to što se od devojčica odmah očekuje da zamene majku. Kupuju im se lutke, šerpice, metlice, kutlačice, kofice, krpice. One pomažu mami u kuhinji, one kuvaju za tatu, one nose tati kaficu kad se probudi posle popodnevnog spavanja i hrkanja, da ga razvesele dok vari preobilni ručak koji su one skuvale sa mamom za njega.

I tako, jednog dana devojčice gube nevinost. I ako se tada ne udaju za njega, one sa tom nevinošću gube i svoju vrednost za nekog drugog njega, koji opet od njih očekuje da su ga čekale a ne tamo vukle sa muškarcima i ko zna “koliko ih imale do sad”.

Drage moje, muškarci od nas svaki put kad nas upoznaju očekuju da nam budu prvi ili, ne daj Bože, ali hajde baš, drugi, bez obzira na svoju prošlost i na naše godine. Za njih nevina četrdesetogodišnjakinja nije kreten, neko oličenje čednosti!

Uostalom, pokušajte da zamislite sledeću potpuno irealnu scenu – Žena dođe kući posle posla, sipa piće, izvali se na trosed, stavi noge na sto i pita šta ima za ručak. Ili, ustane ujutro, pobaca sve svoje stvari po spavaćoj sobi, peškire po podu kupatila, vodu od kupanja ostavi u kadi, s’ nogu doručkuje, poljubi muža u prolazu i izleti iz kuće. Nemoguće, zar ne.

Obrnuto je logično. Mislim, prepoznatljivo, odnosno uobičajeno. Ne ja ne apelujem na obrt ove dve situacije. Ja ne smatram da sad treba da obrnemo uloge bukvalno, ali hoću da pokušam da objasnim sta je to ženstvenost, a sta muževnost. Čovečanstvo je pobrkalo te dve različitosti bez kojih sreće nema. Ne treba žene da budu muškarci a muškarci žene, ali nisu žene sluškinje, a muškarci gospodari. I u tom grmu leži zec.

Dakle, o zecu cemo malo kasnije, a sada njeno veličanstvo – Majka dečaka.

Ona je carica. Kraljica Majka. Ona je rodila junačinu. Kuronju. Mužjaka. Ona je narodni heroj. Soba joj je puna cveća. Ona je Grejs Keli. Bila je hrabra na porođaju. Dobila je omiljeni parfem. I Mocart kugle. Ona mora da spava, da se odmori. Ona doji sinčinu. Sevaju blicevi. Video kamere. U gro planu, njegovo veličanstvo penis. Sav je na tatu. Kakva žena! Svaka čast. I vatromet, naravno pištolji, pleh muzika. Tata mu je već kupio arsenal oružja, i kompjuter za svaki slučaj. Zatim tu je trotinet, bicikl, mobilni telefon.

A ona, majka, ona je naravno srećna i ponosna. Ona je bitna, najbitnija. U njenim rukama je oružje protiv muškog roda. U njenim rukama je muškarac, njena privatna svojina. On je sada i zauvek samo njen i nemoj sina neko da joj dira. Neka kurva, ne daj Bože, jednog dana. Sve će njemu majka da dozvoli, sve će za njega da učini. Niko i nikad neće biti toliko dobar za njega kao ona. I tačka. Samo neka on razbija. I neka spava do podne i neka baca stvari i dobro, neka dovodi devojke jednog dana, pa mora dete da tuca, a majka će da donese slatko i vodu. One dođu i prođu, a majka je jedna.

A tata, muž, samo nek je pipne, reći ce ona sinu, svom zaštitniku…

I tako su postale tašte i svekrve. Kako god okrenemo i jedne i druge su protiv žena. Žena kao takva potpuno se izopačila, ne zna ko je. Ne zna šta da radi i kud da se dene. U međuvremenu pojavile su se feministkinje I to je, kako vidim, izazvalo totalni haos u čovečanstvu. Taj pokret nas je odveo na stranputicu. Sve je više lezbejki i homoseksualaca. Sve je manje romantike. Mušku princip odumire. Ženski princip je zaboravljen.

Pre svega ustanovićemo jedan pravilnik ponašanja u zivotu jedne devojčice. Jedne devojke. Jedne žene – devojčice. Zatim, osnovaćemo pokret koji će se zvati “Povratak izgubljene ženstvenosti” ili “Rehabilitacija ženskog principa”, i počećemo.

BLOG

E, SAČUVAJ ME BOŽE MALOGRAĐANŠTINE

Život je ovde mnogo težak i mnogo je gladnih i siromašnih… Ok, u ovom trenutku u našoj zemlji se ispravlja nešto što se godinama upropašćavalo. Godinama smo ratovali i krali su nas. Istina je da za sobom vučemo mnogo repova. Ali to nije opravdanje za to što smo kao narod, u celini, na veoma niskom nivou. Ovde mislim na kulturu.

Piše: Jelena Tinska

Postoje veoma velike razlike među ljudima. Sa jedne strane istinski bogataši, a sa druge oni koji jedu iz kontejnera. A definitivno ima najviše malograđanštine. Najgori su ‘Nuvoris’/novi bogataši/.

I tako … pronadjem ja nedavno u svom poštanskom sandučetu jednu pozivnicu. Veoma skupu pozivnicu. Na biblijskoj hartiji, sa ispupčenim crnim lakovanim slovima, ispisanu krasnopisom.

I dogodi se nešto što je izazvalo da mi se baš okrene želudac.

Grofovija Kuracki

(pa grb)

Pozivate se da svojim prisustvom uveličate naš skup na kome ćemo proslaviti pet stotina godina postojanja naše Grofovije u Srebrnoj sali hotela Hyatt u nedelju u 19h.

Grofica i Grof Kuracki

Pomislim, ja jesam u svakom slučaju neko ko skreće pažnju, ne zato što se trudim da to budem, već prosto zato što je to tako. Ali, cvrc! Pazite, molim vas. Ja nikada nisam čula za te ljude. Dakle, oni mene ne poznaju. Ja pojma nemam ko su oni. Mi se ne družimo. Mi se ne posećujemo. Dobro, oni su čuli za mene, oni znaju ko sam ja i molim vas lepo – ONI SU SE USUDILI da mene, potpuno nepoznatu osobu pozovu, pre nego što smo se upoznali, pre nego što su nas (pa evo, ako bas hoćete malo lepog vaspitanja) predstavili jedne drugima, da ja UVELIČAM njihov cirkus time što ću tamo u hotelu Hayat igrati mečku Veru.

Kakva drskost. Kakva malograđanština, nevaspitanje i bezobrazluk.

Vrhunac umetnosti za grofa Kurackog

Grof Kuracki, grofica Kuracka i njihova dečica. Svašta. I to u trenutku u kome već odavno pošten svet nema para ni za hleb. Da ne govorim o tome da u tom dotičnom hotelu postoji jedna božanstvena poslastičarnica, u kojoj već odavno nisam bila, jer kolači koštaju kao Svetog Petra kajgana.

Baš sam skoro razgovarala sa svojom ćerkom o kraljevima, prinčevima i drugim bajkama.

‘Šta misliš, kako se postaje kralj?’ – pitala me je moja pametnica.

‘Kako’?

‘Pa tako što jedan čovek zapali jedno selo, pobije sve one koji mu smetaju, sve pokrade, postane najbogatiji, najbezobrazniji i najmoćniji i sve ostale porobi i proklamuje u svoje podanike. One najpametnije uzme sa savetnike, one najposlušnije za sluge, a najduhovitijeg za dvorsku budalu i krene da vlada’ – zavrpila je moja devojčica.

Postoje kraljevi i ‘kraljevi’. Neki budu omraženi, neki voljeni, ali retko koji kralj umre prirodnom smrću. Neki kraljevi zaista život daju za svoju zemlju, ali neki i zbrišu kad zagrmi. Pokupe zlato, pa na avion. Napuste kuću i posle lepo žive u nekoj drugoj zemlji sa svojim kurčevim titulama.

Znam ja i neke koji su se posle vratili, a zaboravili svoj jezik, međutim ipak su bili primljeni i još im i kuću vratili i čak im se i klanjali.

Ali, dok bude bilo ovaca, biće i džempera. I ova naša zemljica umesto da živi od stočarstva, ribolova ( što rečnog, što onog iz potoka i planinskih potočića, jer more više nije naše), od voćarstva, i poljoprivrede uopšte. Jer na celoj planeti ne postoji takva zemlja koja je zemljina kugla u malom, jer u njoj postoji sve – i šume i planine i reke i jezera, plodne livade od kojih bi svaki japanski prvak znao da napravi njivu… Mi se budališemo sa kraljevima i grofovima koji niču kao pečurke posle kiše u ovoj našoj osiromašenoj zemljici. I u kući obešenog govorimo o konopcu.

Ja razumem da je doktor taj i taj, koji ima svoje zanimanje i koji od toga živi, na primer, poreklom grof, ali da ti je zanimanje kralj ili princeza, a da se pritom nisi istakao na nekom planu, da nemaš neke diplome, a živiš kraljevski, govori o tome da je ona pričica moje ćerke tačna i da svi oni sada lepo krckaju narodno zlato, davno pokradeno.

I gledam posle po nekim raznim novinama fotografije sa proslave Grofovije Kuracki u hotelu Hyat u Srebrnoj sali i na njima prepoznajem glumice, voditeljke i ostale javne ličnosti, na čelu sa veoma cenjenim starletama, u balskim haljinama koje izgledaju kao pozajmljene iz nekog pozorišnog fundusa kako se blamiraju i kako se slikaju sa malim Kurackima… kao zagrlile decu pa se keze, a znam da žive od 200 eura i da su gladne. Kao što smo često svi gladni, a ako nismo baš gladni, sigurno smo željni ponekad onih kolačića iz čuvene poslastičarnice u Hyattu.

Gledam i stidim se. Znate onaj stid, kad se stidite za druge, kad već oni nemaju dostojanstva.

A starleta, skoro sam za Mondo TV dala jednu izjavu o tome šta su ili ko su starlete. Te sam lepo objasnila:

‘Starlete su male zvezde koje su krenule u pohod na Kanski festival, slikale se na plažama, pa i možda pristajale na svašta, ustvari pokušavale da ih neko vidi, da dobiju ulogu i mnogima je pošlo za rukom. Brižit Bardo je recimo bila starleta. E, kod nas se sve to pobrkalo. Kod nas su starlete dr*ce, koje već imaju izvesne godine i koje rade potpuno neke druge stvari.’

Moral je ovde nisko pao. Mlade devojke teško žive, ne mogu sebi ništa da priušte i onda je ljubav u drugom planu. Gledaju kakva kola neko ima i kakav sat, i onda natrče na budalu i nadrljaju često.

Naravno, sve je pod parolom VIP ličnosti. Ja ih u Srbiji zovem ‘Vrlo Izgladnele Persone’, ako mogu sebi da dozvole da zbog sitnog novca prodaju svoje dostojanstvo.

I onda se obavezno dogodi jedan fenomen kad izjavite nesto suvislo, nešto što je istina – onda oni koji komentarišu krenu da vam se obraćaju lično, mahom vređajući, i govoreći o vašem privatnom životu o kome zapravo nemaju pojma.

Tabloidi se usuđuju ‘hrabro’ da komentarišu kad govorim o toliko važnoj veličini polnog organa u kontekstu koji ima smisla, izvadivši samo taj detalj, ali se ne usuđuju da napišu kad govorim bilo šta o nekom političaru ili nekoj nepravdi koja se tiče svih nas. Lepo. Rekoh već na početku, u Srbiji se teško živi. Nije lako doći ni do novca koji si zaradio. Pa ne znam…

A mislim na one pašnjake na kojima nema više ovaca. Sve došle u gradove, a čobanice su postale grofice.

Šta će jadne.

Mislim, ovce.


BLOG

I da imam tri života…

Kažu da svaki dan moramo da pojedemo jednu jabuku, a i jednu bananu… radi kalijuma. Takođe i pomorandžu zbog vitamina C. I obavezno popiti jednu šolju zelenog čaja (bez šećera za prevenciju dijabetesa) kao i za smanjenje masnoće u krvi…

Piše: Jelena Tinska

Svakoga dana moramo popiti dve litre vode (da, i posle je ispiškiti, što udvostručuje vreme koje smo do sada provodili u WC-u).Svakoga dana treba uzeti barem jedan Bioaktiv ili jedan jogurt da biste imali sve dobre bakterije, za koje niko ne zna šta su tačno, ali ako se ne opskrbiš s barem milion i po tih bakterija, videćeš đavola.

Svakoga dana jedan aspirin za prevenciju infarkta i jedna čaša crnog vina, takođe protiv infarkta. I jednu čašu belog, za nervni sistem. I jednu čašu piva… ne mogu se setiti za šta? Ako ih popiješ odjednom, međutim, možeš dobiti moždani udar, ali ne sekiraj se, nećeš ni primetiti.

Potrebno je četiri do šest dnevnih obroka, laganih, s tim da ne smeš zaboraviti žvakati svaki zalogaj 42 puta.Tako da ti samo za jelo treba 5 sati…

E da, posle svakog jela trebalo bi oprati zube, tako da je zube potrebno oprati i posle jabuke, posle bioaktiva, posle banana, pomorandže… I tako sve dok imaš zube u ustima. S tim da ne zaboraviš zubni konac, masažu desni i ispiranje vodicom za usta.

Bilo bi dobro urediti kupatilo, ali onako…za život u njemu. Možda staviti unutra CD plejer ili TV, jer s obzirom na vodu, probiotike i zube, provešćeš puno, puno vremena unutra.

Treba spavati osam i raditi preko osam sati dnevno, plus pet za jelo, to je 21. Ostaje ti 3 sata, ako nije gužva u saobraćaju.

Prema statistikama, TV se gleda prosečno 3 sata dnevno. Sada se to više ne može, jer svakoga dana treba hodati najmanje pola sata (savet: nakon 15 min kreni natrag jer ako ne, pola sata postaje ceo sat).

Treba negovati prijateljstva, jer su poput biljaka, treba ih održavati svakodnevno. Pretpostavljam i kad ideš na put?

Između ostalog, moraš ostati informisan, i čitati barem dvoje dnevnih i nekoliko nedeljnih novina, da bi imao kritički stav…

Seksati se treba svaki dan, ali bez upadanja u rutinu: treba biti inovativan, kreativan i iznova osvajati. Za sve ovo treba vremena. Da ne govorimo o tantričkom seksu.

Treba imati vremena i za dodir s prirodom, pranje poda-suđa-veša, da ne govorimo o tome šta je sve potrebno ako imaš kućnog ljubimca ili decu…

Računica kaže da je za sve to potrebno minimalno 29 sati. Jedina mogućnost koja se nameće je raditi nekoliko stvari istovremeno. Na primer, tuširaj se hladnom vodom i drži usta otvorena… tako ćeš popiti 2 litre vode. Dok izlaziš iz kupatila sa četkicom za zube u ustima, istovremeno se seksaj (tantrički) s partnerom koji istovremeno gleda TV i čita novine dok ti pereš pod. Ostala ti je jedna ruka slobodna? Nazovi prijatelje! I rodbinu! Popij vino (nakon razgovora s rodbinom će ti trebati).

Aaaaajjj!

No, ako su ti ostala dva slobodna minuta, pošalji ovu poruku svojim prijateljima (koje treba pazit kao biljke) dok jedeš kašiku meda, koja je vrlo korisna.

Sada te pozdravljam, jer između jabuke, jogurta, crnog vina, prve litre vode i trećeg obroka s dnevnom dozom probiotika, ne znam više šta trebam, ali moram hitno u WC.


BLOG

Zaljubljenik ( al’ u sebe )

Stalno slušamo priče o tome kako su muškarci srećni kad pokušavaju da vas osvoje i kako je njima u prirodi da budu osvajači. Međutim, nešto mi govori da bi se onda sve pretvorilo u jedno uzaludno čekanje jer je, izgleda, muški princip generalno u fazi odumiranja.

Piše: Jelena TinskaEvo jednog primera iz mog zivota.

Posle dužeg perioda samoće i nezainteresovanosti za muškarce, dopadne mi se jedan čovek. Zgodan, pametan, šarmantan, obrazovan, duhovit. I počnemo često da se čujemo telefonom. Naši razgovori su inspirativni i sve intimniji, sa sve vise aluzija. Međutim, sve se svodi na razgovore.

On nikako ne predlaze, na primer, romantičnu večeru, šetnju… Ništa. U jednom trenutku on se razboli i ja uradim sledecu stvar – kupim jednu divnu pletenu korpu, belu sa narandzastim cvetovima. U nju stavim sve belo i narandžasto. Pomorandžu, suve kajsije, čaj od pomorandže, beli mali svećnjak sa narandžastim cvetom od keramike i jednu belu svecu, bademe, šumeci C vitamin (sa ukusom pomorandže), bombone od bele cokolade punjene fondanom od (maravno) pomorandže i, pošto ja volim da se šalim, narandžaste kondome sa mirisom kajsije. Sve to upakujem u providni celofan, odem do vrata dotičnog gospodina, ostavim ispred, zazvonim i zbrišem. Čujem sa sprata ispod otvaraju se vrata. I odem. Naravno, ostavila sam vizit-kartu.

Sad čekam, sva prezadovoljna svojom maštom, da vidim šta će da bude. I ne događa se ništa. Prođe ceo dan. Prođe drugi. Ja se zabrinem i pomislim da možda on ne živi s nekom ljubomornom ženom, a slagao me da nikog nema, i sad leži sa razbijenom glavom u urgentnom centru. Pozovem ga telefonom i on se javi. Ja spustim slušalicu. Opet čekam jedan dan i sad se prepadnem da ga nisam uvredila kondomom. Opet ništa.

I tako petog dana smuči se meni i pozovem ga telefonom. On se javi, sav oduševljen što me čuje i kaže:

– Pa gde ste vi ( tada smo bili na vi ), što se ne javljate, ja sam se već brinuo.

O poklonu – ništa. Ni hvala.

Ja pomislim da tu nisu ipak čista posla i da je neko drugi otvorio vrata, jer da je meni doneo neko takav poklon, ja bih pala na teme, odmah se zahvalila ili šta već. I posle jedno deset minuta razgovora, ja se okuražim i pitam da li je dobio korpicu. Da, kaže, dobio je i još dodaje da nikada u životu nije dobio tako šarmantan poklon i da sam ja super.

E pa sad vidite, ko je ovde lud? Ko je muško, ko je žensko i o čemu se radi.Verovatno vas interesuje šta je bilo posle?

Pa, bilo je svašta, mislim, svega, čak i seksa. Međutim, do kraja sam ja bila osvajač. Poklanjala poklone, pisala pisma. Samo što mu još nisam pridržavala i stolicu.

On se ponašao kao najrazmaženija princeza, a smem da stavim ruku u vatru i u vodu da to nikada ne biste pomislili kad bih vam kazala o kome se radi.

Mislim da bi se u ovom trenutku obogatio onaj ko bi otvorio neku školu, neki kurs koji bi se zvao, recimo: ‘Postati i ostati muško’ ili ‘Šta sve jedan muškarac treba da zna’.

Jer, sve je vise:

1. pedera koji to ni sebi ne priznaju

2. maminih sinova

3. prostaka

4. Siledžija

5. nesposobnjakovića i

6. nezainteresovanih

A ja vam kažem, dozvolite mu da vas osvaja! Pa kako? Ni sama ne znam. Odnosno, možda i znam, ali mi se ne dopada, jer gotovo uvek muškarci se udvaraju određenom tipu zene. Ona mora da bude pomalo uplašena od života, pomalo napadna u lošem smislu te reči, zatim prešminkana, nakinđurena i previše namirisana. Zatim mora da izgleda nezaštićeno i najbolje bi bilo da ćuti i gleda u daljinu.

To ili govori u prilog njihovoj generalnoj nesigurnosti u sebe, strahu da neće zadovoljiti samog sebe u očima svoje izabranice ili ja zaista ne umem sa muškarcima.



Kontakt


jelena.tinska@gmail.com